Zona Sumraka!!!

Koliko medijski svijet ovisi o reklamama shvatili smo odavno, svima nam je poznato da komercionalne i nezavisne postaje i novine ovise o prihodima oglašivača. Sami sponzori su nekada bili toliko utjecajni da su diktirali ne samo mjesto gdje će se reklama pojaviti nego i sadržaj određenog medija.

Meni osobno najapsurdniji   primjer je snimanje filma “Suđenje u Nurnbergu” o nacističkim zločincima pod sponzorstvom američkog udruženja za plin. U filmu su se pojavljivale plinske komore,a svako njihovo spominjanje je bilo popraćeno zvukovnom kamuflažom: piiiiiiii! Na kraju filma se spominje plin kao najučinkovitiji do sada!

Oglašivači žele emitirati svoje oglase u najutjecajnijim medijima bio po slušanosti, čitanosti ili gledanosti, no također je bitno i da sama reklama bude upečatljiva i da se o njoj priča. To se svodi na to da se napravi ili preglupa reklama ili predobra. Pogledajte neke od takvij najluđih reklama:

Tema današnjeg predavanja je bila u najmanju ruku zanimljiva jer je tematika bila svojevrsna tabu tema u medijima. Riječ je dakako o prikrivenom oglašavanju. Sam pojam označava svaki promotivni oglas koji nam plasiraju a da mi toga nismo niti svjesni.

To nam se svima događa kada gledamo jedan od filmova iz serijala Bond, James Bond jer su krcati oglasa koji nisu istaknuti kao oglasi. To je logo avionske zračne kampnje u pozadini bondove djevojke ili spominjanje njegovog novog Rolex-a. Poražavajući je podatak da u proteklih 50.godina prikriveno je oglašavanje prisutno u svakom Hollywoodovom filmu, a to sve nadzire 200 PR agencija.

Naravno da je neetički koristiti se takvim metodama, no nažalost novinari su često prisiljeni od strane oglašivača posezati za tim. Uz prikriveno oglašavanje nužno se veže i pritisak na redakciju. Mnogi oglašivači često za financiranje lista traže nekoliko tekstova u kojima ih se javno promovira. Zaprepaštuje činjenica u kojoj je nama svima draga kolumna Ante Tomića upravo krcata prikrivenim oglašavanjem.

Osim što nije moralno prikriveno oglašavanje je i protuzakonito i unatoč monogobrojnim očitim kršenjem zakona, nitko nije sankcioniran. A kazna za prikriveno oglašavanje je jadnih 1000 kuna. Pitanje je hoće li naša država ikada početi provoditi svoje zakone, bez obzira koliko oni blagi bili.

I gleda čovjek prema nebu gore      ” alt=”null” />

I nevidje ništa, samo mnoštvo plave boje

I dok gleda zvijezde misli planeti

Ne shvaća on da to anđeo odozgo svijetli!

I gleda na nas anđeo s neba

Vidje da nam ljubav treba

Pa nam pošalje riječ ˝volim te˝

Da usliši sve naše molitve!

I vidje anđeo da nam nježnost puno znači

Pa nam pošalje pahulju koju ne mogu držati jači

Da nam pokazuje pravi mira put

Da čovjek ostavi zlo, nasilja prut!

Pa pogleda anđeo čovjekove grudi

I vidje da ljudsko srce vječno žudi

Pa mu odluči pokloniti  toplinu

Dom uz obitelj i rodbinu!

I vidje anđeo da čovjek mora vidjeti ljepotu

Da bi mjerio sreću u životu

Pa mu pokloni boje za plemenitost

Crvenu za ljubav, a bijelu za krepost.

Vidje anđeo da je za danas čovjek sretan

pa se nasmješi i išćezne sav poletan!

I pogleda čovjek na Božić oko sebe

I osjeti da srce ga više ne zebe

Vidi ljubav među bližnjima, a vani snijeg

Pronalazi u domu svom od briga bijeg

A jelka mu toplinom sjaji

Od crvenih ukrasa bajnih

I pogleda u pahulju bijelu

Nježno ju uhvati dlanom cijelu

I uvidje da je to osjećaj pravi

I da će svake godine da ga slavi!

A na jelki zvijezda sjaji!

Priznajem, ne osjećam Božić! Jednostavno ne osjećam božićnu atmosferu, miris nadolazećeg snijega niti uživam u dekoraciji trga koji je ove godine btw najnemaštovitije okićen.  U šetnji gradom, unatoč brojnim ukrasima, fali mi ona toplina, plamen samog Božića

A ukoliko vam kronično  nedostaje božićnog ugođaja možda se bacite na potragu za njim. Možda vas čak i to dovede kao što je i mene  do Božičnog Velesajma! Ove godine on traje do 28.prosinca pa ukoliko niste još uvijek upiknuli sitnicu za svoje najbliže još uvijek tamo to stignete!

U prostoru paviljona 11a čekuje vas monogobrojni štandovi, lunopark, radionice stripa i pozornice za koliko sam shvatila karaoke. Sam ulaz je ukrašen preslatkim crvenim zvončićima koji svakako daju svojevrsan čaru duhu Božića.  Naravno da nije moglo proći bez sexy kostima za Baku Mraz ili totalnih sniženja  literarnih djela.

Unatoč ponekoj maštovitoj  iznimci, cjelokupan Božićni Velesajam nije ostavio nekakvu značajniju blagdansku notu. Više mi se čini da je cilj komercijalizacija tog blagdana, nego stvaranje božičnog ugođaja. No vi se uvjerite sami!

Prilikom gostovanja Zorana Oplaića na meni najdražem kolegiju ( malo ulizivanja ne može štetiti )  zaintrigirala me jedna činjenica. Dotični gospodin vrlo monotonog glasa prekinuo me u spavanju spomenuvši nešto kao PLASTIČNE NOVINE?! Ma pričinilo mi se zaključih, i nastavih drijemat, sanjajući jedan mekani krevet iz kojeg me ne dižu svaku srijedu u 8 ujutro!

ZzzZzzz… redakcija…ZZZZZZZZzzzzz…novinar…..ZzzzzzZ.. plastične novine…zzzZz….. u 2009…Z?

Nakon ovog potresnog buđenja shvatih da naš  dragi  gost  priča o vrlo nam bliskoj budućnosti! Prema njemu  njemačko-britanska tvrtka Plastic Logic bi već početkom naredne godine trebala početi izdavati  novine obložene tankim slojem plastike, a bile bi debljine kreditne kartice.

Ali što to znači za nas? Zar više neće biti olovnih prstiju? Nestat će upravo oni tragovi koji su policiji jamčili ulov zločinaca!  Pa zamislite samo porast kriminala! A recikliranje će doživjeti totalni deficit. Ili vrućinu ljetnog dana koji ocrtava znoj na dlanu, znoj na svoj toj silnoj plastici novina. A kad obrišeš naslovnu stranu, plastika se zamuti i ni sam teleskop ne bi dešifrirao ono što piše ispod. Možda plastic i nije tako fantastic?

Opalić nam je spomenuo da je prizvođaču novina budućnosti predstoji jedan “veliki” problem. Trenutno razvijaju način na koji bi takve novine čitatelji mogli pospremiti u džep!? Moram priznati da  je mene inače uzoritu studenticu to automatski podsjetilo na šaliće koji obljepljeni selotejpom počivaju u sigurnosti džepa, ali nikako mojega

Unatoč mom skepticizmu, postoje prednosti plastičnih novina. Naravno tu je praktičnost, nema više gužvanja, mrlja od kave, poderanih stranica… Nema više pradavnih radnji poput  loženja peći pomoću novinskog papira, polilaranja automobilskih prozora, štićenja radnih površina… Kućanski poslovi će biti na mukama! No  učili su nas da novine opstaju u dobu novih medija  upravo radi mogućnosti da ih se opipa, osjeti, zgužv. Bojim se da bi plastika to mogla promjeniti!

Najgore je u gluho doba noći, kada žmirim i trudim se ne misliti, a misli se opiru crnilu. Ne žele ignorirati,ne žele ne postojati i sve što je bilo zakopano duboko unutar duše izbija van u obliku sjećanja. Još se opirem prošlosti, još uvijek ne želim pojmiti, ne želim ponovno i iznova spoznavati tragediju. Naposljetku nije to bilo kakva tragedija to je moj osobni košmar od života… Moja tragedija i moja bol.

I naravno da mi je smješno kada pitaju kako mogu biti tako hladna. Kako mi je uvijek svejedno i kako me ljudske sudbine ne pogađaju. Kao da je meni bitno što je netko sretan, kada ja taj osjećaj više osjetit neću! Kao da me briga što su nekome slomili srce, kada ja imam samo prazninu u grudima. Jer moje su  iščupali! Ne znam više što je smijeh, onaj djetinji potpuno iskreni grleni smijeh, moj je samo grimasa, automatska reakcija na tuđi cerek.  I iza onog ha-ha-ha nije više niti ugoda, niti ironija niti pogrda, samo praznina…

Kakav je osjećaj kada ti svaka draga osoba odlazi i ne okreće se da pogleda što je s tobom? A posljednje što vidiš je mutna silueta u mraku i odjek tupih koraka koji usporava, slabi i nestaje a tebi opet ostaje samo gluho doba noći da proživiš sve vaše zajedničke trenutke, onako objektivno i u dobru i u zlu i smiješ se svojim glupostim, a razumiješ njene greške. Reći ću ti kakav je osjećaj! Osjećaj je jednak beznađu! Osjećaš se izgubljeno, potpuno samo, ostavljeno dok svijet juri, a ti nemaš snage niti okrenuti se. Silueta je nestala, odjek koraka je prestao, a ja stojim i nemam snage okrenuti se, otići doma. Ne, bez te osobe ja nemam dom, ona je bila moj dom, toplina koja bi ugrijala kuću. E a sad zamisli da taj osjećaj proživiš tri puta.

Život je sjeban! Mene svi napuštaju, nekoga vječno varaju, drugi pak ne zna voljeti. Kao da je svaki čovjek rođen sa anomalijom! Shvaćam da moj problem nije najveći na svijetu, shvaćam da su djeca u Biafri u gorem stanju, shvaćam da je globalno zatopljenje bitnije od mog osobnog zahlađenja, shvaćam da plač odjekuje u svako doba dana,dok moje suze noću klize pod jastuk čekajući da ih snovi umrtve… Shvaćam.

I kako se onda provjeriti nekome, zbližiti se i ponovno se prepustiti kada mi u glavi odzvanja ˝Zar ćeš i ti otići?˝ Suicidalno li pomisli ponovno se izložiti rastanku… Nema više novih prijatelja, novih ljubavi,sve površno jer kada se raskine ne boli. Rastanak je jednostavno tup! A sa svakom novom upoznatom fenomenalnom osobom meni se u glavi javlja jeziv glas ˝Zar ćeš i ti otići? ˝

Shvaćam da današnji svijet nije idealan! Shvaćam da je teško zadržati svoj identitet! Ali shvaćam da je i mnogim ljudima upravo kaotičnost svijeta idealan izgovor za bilo kakvu pizdariju koju se odluče provesti u djelo! Uslijed ludila današnjeg svijeta, ljudi ponekad zaborave tko su! Ili smatraju da svijet prebrzo juri da bi drugi primjetili da su nešto drugo od onoga za što se izdaju….

Svima su nam dobro poznate amnezije ( bilo cugerske ili ne ) kao i vječno popularne krize identiteta. Traganje za onim što baš ti voliš, što tebi paše, što bi  baš ti radio u subotu navečer odjednom se čine bitnim. I odgovor na jedno najbezazlenije pitanje kao što je: “Koja ti je  boja najdraža?” čini se gorkim kada znaš da svi u tvojem osnovnjaku vole plavu, a tebi se baš nekako čini da je ljubičasta nešto posebno. I kad vas pucaju na sve strane krize identiteta, od najtrivijalnijih do krucijalnih odrednica vašeg karaktera, sjetite se niste sami! Upalite tv i nedugo zatim čut ćete legendarnu izjavu: “Who am I ?”Naravno i hektolitre suza nakon  toga, čupanje kose, traganje za svojim imenom i pomirenje sa sudbinom Jane/John Doe! Ali “Who am I” iliti najponavljanija rečenica u povijesti filma, serija i sapunjara živi vječno, na noćnu moru mnogih labilnih identiteta ( i   dobrih filmskih kritičara)!

No situacija u današnje vrijeme je toliko upitna da ne znam je li se može svrstati u krize identiteta ili pak samo još jedan trend! Promatram neki dan ulicu i vidim znakovite promjene! Muški nose pripijene traperice, žene oponašaju hod Ramba, duga kosa bolje izgleda na metalcu nego na ženi, cura u jednom zalogaju nagura cijelu pizzu u usta… Mislim si, pa kad se to desilo??

Zar postaje normalan fenomen muškobanjastih cura i feminiziranih dečki?

Priznajem meni nije baš ugodno pri pomisli da svi Njemci već odavno depiliraju pazduhe, čupaju obrve tako da izgledaju bolje nego moje vlastite i stvaraju beskonačne redove za solaraij. I najrađe bi kao i Napoleon provela kontinentalnu blokadu kako taj trend ne stigne u našu malu Hrvatsku! Za mene muško ostaje MUŠKO! Pa čak ako to podrazumjeva neurednost i nehigijenu! Jer bolje je da se ja zgražam nad tim muškim manama, nego da mene ili bilo koju curu muškarac uči kozmetičkim trikovima!

Muškarače su mi još jedan fenomen, koji pripisujem raznolikosti majke prirode. Shvaćam da je svatko drugačiji, pa tako i da štikle i minice nisu za svakoga, dok su trenjirke glasilo za vječni komfort. No ipak mi žene imamo moć potpunog preobražaja tijela pomoću kompatibilne krpice ili pak dobrog pudera. Zašto ne iskoristiti takve prednosti ženskog svijeta! No ipak možda se našoj Muškarači baš sviđa imati hitlerovske brčine ispod nosa ili mirisati prirodnim vonjem ( jer ipak dezodorant šteti atmosferi ) O ukusima se ne raspravlja!

I tako promatrajući svijet muškarača i femića -ne znam pristojan izraz za feminiziranog muškarca, pa eto skraćenice- shvaćam koliko smo imuni postali na tuđu različitost barem dok je riječ o neznancima. No koliko god mi liberalni bili, čudno se naći u društvu femića koji ima gestikulaciju rukama ženstveniju od Vlatke Pokos! I baš ko za inat Hrvati su inače toooliko liberalni da takve razlike olako prihvaćaju…

Ovo nije post u kojem ja branim ili napadam takve ljude već iznosim konstataciju koliko je njihov broj povećan ili sam ih sama tek nedavno postala svijesna. A ovaj luđački ritam nam ponekad ne dopušta da se osvrnemo preko ramena i vidimo. Naše brige postaju jedine brige i nema kognicije o ničem drugom. Samo se nadajmo da nije permanentno.

Na prošlotjednom predavanju sam se u blagom smislu riječi razočarala sa trenutačnim stanjem u medijima. Tema je bila politička ekonomija prema kojoj mi na svoj novinarski rad moramo gledati kao na robu , proizvod ( za sada nemam ništa protiv ).  Prema političkoj ekonomiji cilj je tog proizvoda da postigne što veći plasman, da novine za koje ću jednog dana raditi, u ruke primi što veći broj ljudi. Nažalost poanta je u tome što je ključni cilj: velika interakcija publike, determiniran time da čitatelji trebaju vidjeti oglase, a ne pročitati moj izvještaj, kolumnu ili što ću već tada pisati.

Budući  da danas novine funkcioniraju na principu toga da 70% prihoda ostvaruju od oglašivača, a samo 30 % od čitateljske naklade, pitam se ima li uopće smisla to što ću ja napisati unutra. Jer kad se sve oduzme i zbroji ne važno je što piše u mom teksu, ako je pokraj njega oglas koji i financira i novinu i mene! To je kao da su uzeli prazan list, rasporedili oglasne sadržaje i rekli nama novinarima: “Ej ti! Daj popuni ove praznine!”

Zar nije dovoljno ponižavajuće  to što nas ljudi doživljavaju kao napast i prijetnju, što nam urednici odbijaju tekstove, mjenjaju naslove iako mi taj naslov nikada ne bismo stavili? Sada još uz sve to nam poručuju da možda nije niti bitno koliko smo kreativni, orginalni, DOBRI u svom poslu je naš trud  zasjenjuje obična reklama za durex kondome ili za hepatil tablete!

No nemojmo biti toliko pesimistični, jer oglašivači će se uvijek obratiti samo jakim nakladnicima i izdavačima.  Novine koje su čitane, a možemo se samo nadati da će to biti zbog kvalitete u izvještavanju, a ne zbog krvavih slika i pikantnih naslova, ostvaruju veliku dobit od oglašivača jer će njihove oglase vidjeti veliki broj čitatelja. To dovodi do poveznice da mi kao novinari moramo privuči  publiku da bi privukli oglašivače. Kolegice i kolege ( da malo oponašam Jantola )  to je velika odgovornost, ali možemo mi to!

Kome nije jasno zašto tek sad pišem o ovoj temi, neka molim lijepo pročita prethodni post

Besplatne novine mi u početku izlaženja nikako bile jasne. Pa kako samo svaki dan tiskaju toliki broj besplatnih novina, a one ne ostvaruju zaradu, jer su ironije li BESPLATNE? Pravi misterij! Nikako nisam shvačala tko  financira Metro, zar grad koji želi pobuditi veću edukaciju svojih građana ( bila sam mlada i glupa ) ili pak popodnevno izdanje 24 sata, možda tako navlače čitatelje da kupe dnevno izdanje?

Odgovor je vrlo očit: Oglašivači financiraju radi promidžbe! Sada kada znam istinu, shvaćam da je sve samo dio političke ekonomije koja je nažalost prisutna i u novinarstvu. Ako je novina čitana, što je vrlo logično da će biti jer je naposlijetku besplatna,oglašivači će ostvariti dobar posao ako ubace pokoji oglas koje će vidjeti pola Zagreba!

Sjetite se samo kako popodnevno izdanje 24 sta izgleda, pa svaku drugu stranicu čini oglas! I listaš tako malo u tramvaju, netko ti ih je ostavio na sjedalu i vidiš opa! pa mogli bi probati ovaj sir, baš lijepo izgleda ovdje na čitavoj stranici 24sata. I kada završim  s čitanjem ( za otprilike 10 sekundi) ostavim taj brimjerak besplatne novine tamo gdje sam ga našla da on vreba svoju novu žrtvu!  Normalno da onda  besplatne novine funkcioniraju u gradskim sredinama, jer kad se sjetite samo koliko puta ste u tramvaju naišli na primjerak i bezobzirno ga prelistali, kada vam se na svakoj postaji autobusnoj ili tramvajskoj baš na dohvat ruke nalazi sandučić s besplatnim primjercima.

Jedino  mi je žao što je  Metro propao! Unatoč velikoj zastupljenost oglasa, nudile su i zanimljiv i raznovrstan sadržaj ( dio o Big Brotheru ).  Bile su to solidne novine, koje su za svakoga nudile ponešto, a osim toga kako moja Medijska patkica kaže obilježile su moje srednjoškolske dane

Zbog mnogih obaveza, a i orginalnih tekstova kolega i kolegica jednostavno me bacilo u očaj pisanje postova za Tiskane medije.  Nije mi se dalo pisati o tabloidizaciji, besplatnim novinama i ostalnim “školskim temama”. Nekako protestiram protiv objavljivanja tih postova na svom blogu koji bi u sklopu Onlina trebao biti moja osobna selekcija priča, moj osobni blog! A onda dođe jedan narcisoidni Tisak koji zahtjeva pojavu baš na svakom blogu studosfere….

No započnimo! Svi ste vi odavno već objavili svoj post o TABLOIDIZACIJI, ali eto neki tutleki su se tek sad sjetili

Tabloidizacija je imala pretaču u senzacionalizmu, tj vijestima koje sa sobom nose određenu vrstu pikanterije, zanimljivosti, ukratko podižu prašinu. No kako je dragi naš Kanižaj rekao senzacija može biti i dobra, što se za tabloidizaciju ne može reći zbog mase grešaka, izvlačenja izjava iz konteksta,  provokativnih naslova koji ne odgovaraju sadržaju članaka ispod. Uglavnom senzacija je ključan faktor tabloida!

No vratimo se mi u prošlost, do dalekog 19. stoljeće i zaustavimo se na jednom mađarskom doseljeniku koji se eto pukom slučajnošću zove Joseph Pullitzer. Neću vam pričati o njegovoj biografiji za koju ste se već tokom prve godine uvjerili da rasturam nego ću vam odati jednu tajnu poveznicu njega s tabloidizacijom.

Pullitzer je svoj veliki ugled stekao sa objavljivanjem provjerenih informacija, čak mu je i slogan bio: Točnost, točnost, točnost! No prilikom stvaranja svog velikog medijskog carstva, naišao je na velikog konkurenta u Hearstu. Valjda tako to biva kod konkurentnosti da potiče drastične mjere i očajničke poteze, pa su se naši junaci sukobili oko naklonosti publike. Pullitzer kao nadasve inteligentan novinar je znao da mora slijediti publikin interes, počeo je objavljivati još uvijek provjerene i točne podatke, ali ipak pikantnije i zanimljivije. Na kraju je rivalstvo s Hearstom dovelo do pojave prvog pravog pravcatog senzacionalizma.

A moja konkluzija je da je Pullitzer kriv za sve! Jer on je rame uz rame Hearstu stvorio senzacionalizam, a senzacionalizam je bio pretača tabloidizaciji, još je i danas uz infotaiment najključniji dio nje.

I dok određeni stručnjaci tvrde da i tabloidi imaju dobre strane, moje mišljenje je rigorozna suprotnost. Tabloidi vrše distrakciju nad stvarnom slikom svijeta prikazujući ju ili zabavnom ili beznačajnom. Sva sreća da su sve ozbiljnije novine kod nas samo polutabloidi! ( ironija)